Ovo je MOJ VOLONTERSKI ROMAN

NAPISAO: Ivan Gudelj, 3.f

Povodom Međunarodnog dana volontera u prosincu prošle godine, razmišljao sam o naslovu ovoga teksta. Bilo je vrlo jednostavno odabrati naslov “Moja volonterska priča” jer bih time rekao sve, ali ipak to nije zadovoljilo moje želje. Pojam “priča” za mene znači nešto kratkotrajnog vijeka, nešto što započneš i završiš čitati u istom dahu. Zato sam odabrao naslov koji me asocira na nešto dugotrajno, nešto za što se treba potruditi da pročitaš, može imati puno poglavlja i raznih tema, a kada dođeš do kraja uvijek postoji mogućnost “nadogradnje”.

 

Ovo je MOJ VOLONTERSKI ROMAN.

Uživajte!

 

Sve je to započelo u mojoj osnovnoj školi kada sam se na inicijativu učiteljice priključio još do tada neosnovanom volonterskom klubu (a.k.a. elitno društvo) i volontirao na raznim humanitarnim događajima u školi i izvan nje. Izdvojio bih naš originalni proizvod s Lučca “Luški šušur” i akciju “A di si ti?!” udruge MOST kao najzanimljivije i najiscrpnije u provedbi.

Nešto kasnije, ljeto prije polaska u sedmi razred, u Gradskoj knjižnici Marka Marulića započeo sam s Malom školom folklora čiji sam bio (kažu uspješni) voditelj. Uz brojne nastupe toga ljeta i nekoliko puta prepunjenu dvoranu knjižnice, očito je rad bio prepoznat i iste sam godine u svojoj osnovnoj školi dobio priliku i vodio još jednu kvalitetnu grupu malih folkloraša. U međuvremenu sam sudjelovao na još mnogo humanitarnih akcija pa je i vrijeme u osnovnoj školi prošlo prebrzo i došlo je vrijeme kraja mog osnovnog školovanja. Odlaskom iz ‘moje’ škole mislio sam da su i sve mogućnosti voloniranja za mene zatvorene, ali taj završetak zapravo je bio “vrhunac radnje” mojega romana.

I tri godine nakon, još uvijek sam volonter u svome Lučcu, ali jedan podosta nadograđeni.

Velikim potresom koji je zadesio Banovinu, počeo sam intenzivnije volontirati pri Gradskom društvu Crvenog križa Split gdje sudjelujem u raznim službama. Od humanitarno ugroženih građana, paketa socijalne pomoći, prevencije virusa COVID-19 , rada na cijepnom punktu, nacionalnih i gradskih vježbi sustava Civilne zaštite pa sve do osiguravanja utrka i Boranke na Mosoru u službi prve pomoći.  Znanje i poznavanje prve pomoći otvorilo mi je mogućnost da u školi pomažem mentorici učenika na način da ih kroz prezentiranje moga znanja, praktične vježbe i teoretsko znanje što bolje i kvalitetnije pripremimo za natjecanje, ali i za život jer poznavanje prve pomoći gotovo uvijek spašava život kada se katastrofa dogodi. Uz to, volontiram i u Ligi za prevenciju ovisnosti gdje sudjelujem u izvođenju radionica/predavanja za djecu osnovnoškolce.

Boranka, Mosor u listopadu 2021. s desna na   
lijevo: ja, Josipa Bliznac i Wanda Vigna, svo         
troje trenutni ili bivši učenici III. gimnazije         

Poprilično sam raspršen u svojim aktivnostima, amoj trenutni fokus je na pravima djece i mladih pri Uredu pravobraniteljice za djecu te međunarodne suradnje spomenutoga Ureda.

Nešto s čim sam se najviše puta susreo na putu volontiranja su predrasude mojih vršnjaka, ali za njih više ni ne marim dok me pohvale profesora, učitelja i ljudi starijih od mene koji su svoj život uspješno izgradili dodatno motiviraju. Posebno sam ponosan na motivaciju učenika koji me smatraju uzorom i koje svojim radom motiviram. Poruka je jasna. Treba ustrajati u onomu što te ispunjava, u onomu u čemu vidiš svrhu, a ne se obeshrabrivati tuđim negativnim komentarima.

„Ne trebaš hodati po vodi,

ne moraš biti bolji od drugih,

nemaš ništa više od onog što svi ostali imaju,

ali ono što čini razliku,

djela su kojima kod drugih

ostavljaš svoj trag.“

             … Otisak srca                                     .

Ovo definitivno nije kraj mog volonterskog romana jer sam tek na početku, mnoge stranice su još ostavljene prazne sa zadatkom da ih ispunim. Ima vremena, to ću ja polako, ali kvalitetno!

Želim se zahvaliti svima koji su me poticali na mom volonterskom putu jer su na taj način pomogli u izgradnji mene kao osobe gotovo spremne za samostalan život. Dakle, hvala mami, tati i obitelji jer sam zbog volontiranja kasnio/propuštao važnije događaje, a oni su sve to trpili i poticali; učiteljici Ines Ivanovski kao voditeljici Volonterskog kluba Lučac i velikom pokretaču; svim učiteljima volonterima OŠ Lučac, pa čak i onima koji su se priključili nakon mene; ravnateljici GKMM-a, Grozdani Ribičić, koja je neprestano vjerovala u uspješnost i kvalitetu mojih radionica te me tri godine uzastopno poticala; koordinatorici volontera GDCK Split, Josipi Bliznac, ponajviše kao prijateljici koja vjeruje u svih; i naravno, svima vama koji ste ovo pročitali do kraja.

Komentiraj prvi

Ostavi komentar

Your email address will not be published.


*