O umjetnosti i znanosti iz pera članice glumačkog studija PlayDrama
Napisala: Petra Koceić-Bilan, 1.C
„Acting is doing“, rekao nam je redatelj, a ja sam sigurna da su kazalište, scena i velika djela svjetske literature koja već osam godina postavljam na scenu s ljudima iz „PlayDrame“, ušli u moju srž i bit. Ostat će tu čak i ako na kraju ne upišem Akademiju dramske umjetnosti.
Cijeli život čitam. Ili, bolje rečeno, gutam knjige. Odličan spoj koji je u kombinaciji s otvorenošću, komunikativnošću i maštom bio dovoljan povod da me roditelji upišu na glumu. I nisu pogriješili. Ono što sam ondje doživjela i još uvijek doživljavam jedinstveno je iskustvo. Naučila sam kako iskoristiti tijelo i prostor na neočekivane načine, naučila sam da improvizacije otvaraju nove vidike. Radila sam i, bez obzira na iskustvo scene i izvedbe, još uvijek radim na svojoj dikciji, artikulaciji, disanju… Naučila sam i vježbe koncentracije koje počesto koristim za pomoć pri učenju. Iskusila sam produkcije kazališnih predstava, radijske produkcije, predavanja, radila sam s različitim glumcima, glazbenicima, plesačima koji su u svom radu i suradnji sa mnom koristili metode Cicely Berry, Stanforda Meisnera, Mihaila Čehova… I sad ide trenutak kada vi „guglate“ tko su ovi ljudi… Ukratko, učila sam po metodama koje se koriste na svim svjetskim akademijama dramskih umjetnosti. A možda najvažnije od svega, upoznala sam brojne ljude i njihove životne priče, što iz djela koja smo iščitavali, što iz života mojih prijatelja i kolega koji su uistinu svi različiti i posebni.
Prije dvije godine imala sam priliku igrati Tatjanu u predstavi „Evgenij Onjegin“ koja je nastala prema istoimenom Puškinovom romanu u stihovima.
Nakon godinu i pol dana napornog rada, nova predstava „Hamlet“, u koprodukciji Gradskog kazališta lutaka i kazališta PlayDrama, ugledala je svjetlo dana 31. siječnja 2020. godine na daskama GKL-a. Odradili smo već jedanaest izvedbi, gotovo sve su bile rasprodane, čekaju nas još dvije u ožujku te brojni planovi za lipanj. S devetnaestero svojih kolega, među kojima su još dvije učenice naše škole: Ana Maleš i Dora Sikirica, u tih godinu i pol dana dijelila sam sve. Vjerujte mi, nazivati se glumcem i ozbiljno se posvetiti brušenju tog zanata može biti zahtjevno i iscrpljujuće. Podjednako je teško i usporedivo s npr. zanimanjem fizičara. Koliko je samo puta redatelj ponavljao sa mnom jednu te istu scenu kako bi izvukao iz mene najviše. Mislila sam da nam ispire mozak s onom: „acting is doing“, ali sada sam mu beskrajno zahvalna na svemu. Koliko je noći proživljeno s premišljanjima o značenju svake rečenice koju izgovara moj lik, Ofelija. A tek sve ono vrijeme i živci koji su bili potrebni za osmišljavanje unutarnjih monologa, a sve u svrhu pokušaja bolje koncentracije. Mnoštvo pročitanih materijala ili pogledanih i detaljno pregledanih te analiziranih filmova, zajedničko dijeljenje tereta i nerviranje ukoliko samo jedna replika izgovorena u predstavi nije bila najbolja. Pitam se pretjerujem li ako spomenem kilograme izgubljene zbog fizički napornih scena Ofelijinog ludila i plesa s Laertom (sl. 2 i 3). Napor je zaista jednak onome koji je potrebno uložiti za rješavanje zadataka iz fizike. Znam o čemu pričam jer nisu rijetka popodneva kada bih radila jedno za drugim, nakon glume zadatke. Ništa mi nije bilo teško, stvarno nije, zbog ljubavi prema tome što radim… Prosjek u školi ostao je isti, ljudi moji, sve se može…
Naš Hamlet definitivno je atipičan, ne znam koliko ga je učenika moglo doživjeti samo iz pozicija školskih klupa, nakon još jedne pročitane i obrađene lektire. Pun je humora, smijeha – elementa koji iz tragedije izvlače ono najbolje i glazbe („Don’t stop me now“, Sex Pistolsi, Chopin, „What a wonderful world“, trebali su biti i Beatlesi, a izbacivanje njihove pjesme iz predstave naš bend, koji svira svu glazbu uživo, još uvijek nije prebolio). Kompliciranje sa scenografijom i kostimografijom nije bilo potrebno jer bi se zatomilo ono čega najviše imamo: mladenačkog zanosa, prkosa usmjerenog prema svima koji kažu da ne možemo ili ne razumijemo što je to odgovornost, ljubav, plemenitost, osveta, mržnja, nepravda , borba, odanost… Prava istina je da možemo i razumijemo…
Bilo je potrebno vrijeme kako bi se poistovjetili s likovima iz Hamleta. Zahvaljujući improvizacijama, u kojima smo scene iz djela postavljali u svakodnevne situacije („prekid s momkon“, „mater i otac ti natiraju prijatelje da otkriju zašto si u depri“), na koncu uspjeli smo podići rad na višu razinu i uistinu, i srcem i glavom, shvatili smo svijet oko sebe. Odjednom smo svugdje mogli uočiti brojne Hamlete koji se žele oduprijeti sustavu. Istom onom sustavu koji ih nagovara da budu sretni u svijetu punom mržnje i osvete, ali oni ostaju neodlučni. Inačice Ofelije prepoznavali smo na svakom koraku. Društvo ih tjera da odgovaraju normama, upisuju fakultete koje ne žele, zatome svoj potencijal i nikada se ne ostvare. Rosencrantze i Guildensterne nije bilo teško susresti. Oni bi željeli biti ljudi, a ne titule, funkcije i diplome… Odjednom smo predstavu prestali igrati za one koji nas dolaze gledati, počeli smo je igrati za sebe. Mi smo pojedinci koji shvaćaju i žive svoju ulogu, ali igramo je i za nas. Postali smo tim koji je funkcionirao po načelu „jaki smo koliko je jak najslabiji među nama“. Svaka je predstava bila borba i utakmica u kojoj smo grizli za svaku rečenicu, dizali jedni druge ukoliko bi došlo do pada koncentracije i zajedničkim snagama gradili priču. Da nismo bili tako povezani, ne bi bilo ni predstave.
Trebali smo izgraditi međusobno povjerenje kako bismo mogli odraditi izazove fizičke i psihičke naravi. To je razlog zbog kojeg nas smatram braćom i sestrama, i to ne samo na sceni… Svi mi dolazimo iz različitih obitelji ili škola, imamo različite prošlosti i životne priče, kao i različite predodžbe o budućnosti. Ali na sceni to nikada nije bilo važno, nosili smo jedni druge i zaboravljali svoje probleme. Zahvaljujući svima njima, od kojih neki imaju „tek“ 14 ili 15, a neki 19 godina, naučila sam štošta o životu i njegovim pravim ljepotama i teškoćama. Postala sam zrelija. Uvijek smo se međusobno podržavali i bodrili, pogotovo kada bi se usred predstave pojavili problemi, najčešće tehničke prirode. Tada bismo zajedničkim snagama rješavali sve, potpuno samostalni bez redateljeve pomoći, popravljali i „naštimavali“ violinu, smišljali nove glazbene pozadine, javljali se majstorici za ton preko voki-tokija, namještali moju „bubicu i gitaru“… Razmjenjivali smo stavove o scenama i živjeli za svaki dah u predstavi. Teško je opisati koliko nam znače zagrljaji podrške koje dijelimo prije izvedbe i redateljeva dobro poznata poticajna rečenica: „Break a leg“. Svaki put iznova, pred drugačijom publikom. U početku su nam smetale upadice i miškoljenja neozbiljnih učenika, bili smo preosjetljivi. Nepoštivanje izvedbe doživljavali smo preosobno, predstava nam je bila presveta. Međutim, s vremenom naučili smo biti glavom na sceni, a ne u publici. Svaku predstavu treba igrati nanovo, kao da ona jučer nije postojala, proživjeti je i unijeti sebe cijelog i zato taj proces nikada nije jednak ni konačan. Za sve je to zaslužan i naš redatelj, koji nam je bio mentor, otac i učitelj. Većina ljudi misli da je redatelj osoba koja glumcima točno govori što da rade. Apsolutna zabluda! I glumac režira, bez njegovog osobnog angažmana nema ničega, redatelj ne može udahnuti život ,,tvojim“ likovima… Brojni su dijelovi predstave rezultat naših vlastitih ideja i onih posebnih momenata kada smo na probi mi bili čisti „mi“! Predivno je što ljudi primjećuju da iz naše predstave najviše od svega isijava ljubav. Istaknula bih profesoricu Cambij iz Prve gimnazije koja je moderirala tribinu na temu našeg rada. Ona je istaknula ono što je najvažnije, uočila je što je pokretač naše predstave. U snagu naše ljubavi povjerujem još više, svaki put iznova, kada se u onim magičnim trenutcima reflektori upere u nas, na početku izvedbe, a zatim se lagano priguše popraćeni melodijom Armstrongove najpoznatije pjesme…
Nije sve bili idealno, nikada nije. Bilo je svađa s djelatnicima kazališta, nervoznog lupanja šakom u zid, plakanja, pucanja hlača usred probe, jedenja vafli ili pune tegle Linolade u gledalištu, dugih kava prije i poslije probe (Paradiso je zarađivao više nego ikad), poprilično neobičnih načina zagrijavanja i koncentracije, motivacijskih: „Ko smo mi? Playdrama! Od koga smo bolji? Od svih!“. Plesali smo iza scene, davali smo imena rekvizitima, bilo je puno neozbiljnosti, smijeha (puno, puno smijeha), pa i tuče i zadirkivanja iz dragosti… Počeli smo citirati Shakespearea u svakodnevnim situacijama. Umjesto psovki izgovarali smo: „Idi u samostan“ ili „Strahota, fuj!“. Umjetnost je ta koja nas je okupila i donijela nam iznimnu količinu zabave, a od naših probi bi se mogla snimiti i sapunica (na vlogovima već radimo).
Dakle, čak i ako na kraju ne upišem Akademiju dramske umjetnosti, ovih osam godina sve je samo ne potraćeno. Na kraju krajeva, stvarno nije važno što ću upisati – ovo iskustvo pripada nečem sasvim drugom i uzvišenijem.
„Umjetnost i znanost blistavi su vrhunci ljudskog uma. Ne vidim sukoba među njima“, rekla je jednom Gerty Cori, dobitnica Nobelove nagrade za kemiju. Učenica sam prirodoslovno-matematičke gimnazije, kao i većina vas koji ovo čitate. Zato se obraćam vama: zašto sukobljavati umjetnost i znanost, zašto omalovažavati jedno ili drugo? Iz iskustva vam govorim koliko su ova dva, naizgled u potpunosti različita područja, zapravo slična i koliko se međusobno prožimaju. Uistinu nam oba otvaraju vidike, uče nas maštati i sanjati jednako koliko i kritički razmišljati ili definirati svijet oko sebe, iako je tako zamršen i nedefiniran. Dajte Tolstoju, Dostojevskome, Shakespeareu istu šansu kao i Newtonu, Darwinu, Gaussu… Na kraju krajeva, svi su oni bili genijalci, svaki na svoj način… Vidjet ćete koliko i od jednih i od drugih možete saznati. Govorim vam kao osoba koja je uvijek trčala između ta dva svijeta i svaki ju je vukao na svoju stranu dok nije shvatila da u njezinu srcu može biti mjesta za oboje. Nemojte se bojati umjetnosti jer vam se čini riskantnom, udaljenom, previše slobodnom… Ja sam joj se prepustila i od nje profitirala i izgradila se kao osoba. Postala mi je stalna pratiteljica u čijem je društvu puno ljepše živjeti! Nikada mi nije bilo važno što drugi govore, držala sam glavu visoko i slušala srce. Što god bili jednoga dana, nemojte se bojati otvoriti nijedna vrata jer vam svaka mogu nešto donijeti. Uvijek postoji svijet izvan jednadžbi i teorema i, vjerujte mi, taj svijet jednako je zahtjevan, ima svoja pravila, prepreke i ne može ga savladati svatko, baš kao ni teoreme ili jednadžbe, ali i kod jednog i kod drugog svijeta, učinak je istovjetan. Zadovoljstvo i ispunjenost kada ga shvatiš.
Nakon svega mislim da mogu odgovoriti na pitanje sadržano u naslovu. Hamlet definitivno može pružiti mladima puno toga, ali potrebno se usuditi i ići zajedno s njim, visoko podignute glave. Sami pred svijetom, ali ustrajni i nepokolebljivi na sceni, u školi i životu.
