profesor Balić o legendama koje su krojile školu
U svijetu matematičke gimnazije neka imena odzvanjaju jače od drugih. O prof. Milanović i prof. Bagariću kruže legende, a mi smo zamolili prof. Balića da nam iz prve ruke otkrije kako je to izgledalo iz učeničkih klupa, ali i iz prve ruke iz zbornice.
NAPISALI: Ante Aračić, Lovre Čorić, Noa Čagalj, Nikola Slavinjak,3.a
Iako mu profesorica Milanović nikada nije predavala, prof. Balić o njoj govori s iznimnim poštovanjem. Opisuje ju kao idealnog profesora za MIOC i osobu koja je svoj život posvetila tomu da učenici ostanu fokusirani na matematiku i koja je držala reputaciju škole na nedostižnoj razini.
Ipak, uz nju se veže i doza straha. “S njom matematiku ili zavoliš ili zamrziš“, iskren je prof. Balić. Njezini zadaci su takvi da se od njih “povraća“, a njezina nonšalantnost i jednostavnost pri objašnjavanju najtežih koncepata često bi učenike natjerala da se zapitaju u svoj odabir srednje škole.
Kako mu nije predavala, profesor Balić nije iznio učeničku anegdotu s prof. Milanović, ali posebno je upečatljiva anegdota s početka njegove profesorske karijere:
Došao sam na zamjenu za prof. Milanović u razred maturanata. Kada sam vidio njezinu sistematizaciju trigonometrijskih jednadžbi, zapitao sam se znam li ja ovo? Na moju sumnju, profesorica je kratko i jasno odgovorila: „Ako ti ne znaš, naći ćemo nekoga tko zna.“
Danas, kaže prof. Balić, zamjene ga u nevjerici pitaju je li normalan kad vide MIOC matematiku, što samo potvrđuje visoke standarde koje je prof. Milanović postavila.
Za razliku od prof. Milanović, prof. Bagarić je profesoru doista predavao. Pamti ga kao maksimalno posvećenog stručnjaka čije su metode ocjenjivanja bile… pa matematički precizne.
“Njegova formula za zaključivanje ocjena protezala se preko cijele ploče“, prisjeća se profesor. U tu su formulu ulazili čak i odlasci u toalet! Učenici su imali pravo tri puta godišnje ne doći na sat i reći profesoru da im se ne sluša to predavanje, a sve preko toga značilo je gubitak bodova. Profesorov razred, poznat po svojoj “posebnosti”, išao je do ekstrema testirajući koliko im bodova profesor zapravo može oduzeti.
Ipak, najluđa sjećanja vežu se uz nogomet:
“Bilo je to vrijeme kad je Andres Iniesta zabio onaj legendarni gol u polufinalu Lige prvaka. Sakrili bismo mobitel kod projektora, namjestili melodiju zvona mobitela na riječi komentatora dok je Iniesta zabijao taj gol i zvali ga usred sata kako bi slavili ‘gol’. Profesor bi na to samo mirno prokomentirao: ‘Pa taj Iniesta svaki sat zabije gol!‘”
Unatoč šalama, prof. Bagarić ostao je uzor dobrote i posvećenosti, a i danas redovito svrati u kabinet pozdraviti mlađe kolege.
Na kraju ovog osvrta, prof. Balić ostaje s jednim pitanjem koje bi volio postaviti svojim starijim kolegama:
“Je li vam na kraju radnog vijeka žao što ste ga cijelog proveli u školi?”
S obzirom na trag koji su ostavili i anegdote koje se i danas prepričavaju po hodnicima, odgovor se možda krije u onom osmijehu kad prof. Bagarić i danas uđe u školski kabinet.
Leave a Reply