Napisala: Petra Koceić-Bilan, 2.c
Aludira li naslov na „Zapise iz podzemlja“ Dostojevskoga? Možda. Ne znam, možda su nekome sinonimi. U svakom slučaju, ako je netko mislio da će ovaj tekst biti poetičan kao, uostalom, sve ostale gluposti koje pišem, grdno se prevario. Zanima me bi li Tolstoj uspio opisati razbacane maramice, e-Tremu koja gori dan i noć, kore mandarine na stoliću za doručak u krevet koji mi je moja predraga majka kupila, tornjeve knjiga iz knjižnice i nenamješten krevet jednako uspješno kao Levinov seoski krajolik u romanu „Ana Karenjina”. Ipak, ostajem pri svojoj klišej tezi da je to moj kreativni nered. Bilo kako bilo, osnažena crnom čokoladom (nije snobizam, časna riječ), bacam se na pisanje.
Kad bih trebala napraviti rezime svoje prve samoizolacije, vjerojatno bi izgledao ovako:
- Gledam „Kuma“, prvi i drugi dio.
- Oduševljena sam „Kumom“.
- Počinjem čitati „Sofijin svijet“ Josteina Gaardnera.
- „Sofijin svijet“ Josteina Gaardnera počinje me deprimirati.
- Stožer civilne zaštite ne dopušta mi pisanje državnog natjecanja iz hrvatskog zbog samoizolacije. Dođe mi da od njih napravim pikado.
- Počinjem sumnjati u svoju psihičku stabilnost.
- Nastavljam čitati „Sofijin svijet“ i oduševljena sam njime.
- Gledam nasumične epizode „Prijatelja“.
- Moja izolacija prestaje imati smisla s obzirom na to da mi mlađa sestra upada u sobu.
- Liszt i Schubert stvarno su fantastični. Topla preporuka.
- Avantura s natjecanjem završila se tako što mi je dopušteno pisanje od kuće (zahvaljujući jednosatnim razgovorima s prof. Bedalov).
- Svečano si govorim da se više nikad neću nervirati i kuham si čaj od đumbira. Iduća dva dana meditirat ću u prirodi i neću kročiti u svoju sobu.
Možda vam se ovako čini da sam izgubila razum. Zaista, gdje je ona smirena Petra, pitam se. Jako sam pozitivna (ne dao Bog na koronu) i optimistična osoba i prema situacijama u životu postavljam se na način da me ne mogu izbaciti iz takta. Istina, u izolaciji ne vidite nikoga, ne smijete zagrliti rođenu sestru, počnete mrziti četiri zida svoje sobe i imate previše vremena za razmišljanje o, primjerice, tome jeste li dobra kći/sin ili hoćete li učiniti u životu nešto odista značajno. Mislim, grozno. Bože sačuvaj. Mislim na ovo posljednje. Ipak, nauči vas ta samoizolacija mnogočemu: nemoralnim metodama rješavanja testova (mene nije, previše sam smotana i savjesna da to naučim), šalu na stranu, kreativnosti i snalažljivosti u neobičnim situacijama (Boccaccio bi bio ponosan), domišljatosti da iskoristimo vrijeme na najbolji mogući način i, možda čak i najvažnije, strpljenju. Ne govorim samo o tome da stvarno moraš čekati da ti obitelj donese kavu jer ne smiješ sam u kuhinju, već o strpljenju prema čitavom svijetu i strpljenju prema životu, kojemu ponekad treba puno vremena da se pokrene i ubaci se u brzinu koju ti hoćeš. Uvijek se frustriramo kad ono što smo zamislili nije po planu, ja prva kao perfekcionist, ali sam brzo shvatila da ako nemamo strpljenja za neočekivane obrate i stranputice i ako nemamo vjere da će sve doći na svoje, nećemo nikamo stići. Stajat ćemo ukopani na jednom mjestu i kvocati kako život nije pošten. Kada se samoizolacija ispriječi između vas i nečega što vam je važno, kao što se meni dogodilo, nemojte samo stati i očajavati zbog toga. Uzmite situaciju u svoje ruke, a ako ni to ne možete, idite dalje. Ne živcirajte se zato ni kad se suočavate s miočkom stvarnosti od pet testova tjedno, ni kad vam momak kaže da je gotovo, ni kad vam pandemija zatvori sva najdraža mjesta. Premalo je vremena za nerviranje. Da se sve to ne treba događati, ne bi se događalo.
Pišem ovo iz svoje treće samoizolacije, a sigurno će ih biti još. Možda s dvjema izolacijama i jednim testiranjem iza sebe jesam veteran. Sve vas koji ovo čitate dostići će prije ili kasnije. Proći će i to. „It’s the most wonderful time of the year“ prošle je godine svirala u svakom kafiću s vrućom čokoladom, a vi je sada slušajte kod kuće, s obitelji pod klimom i toplom dekicom. Svijet je poludio, ali vi ipak kupite božićne poklone, slušajte polnoćku na televiziji, okitite bor i, dajte, ne žalite se – nikada, a pogotovo ne sada! Ne mogu vas slušati tako utučene.
Odjednom se ono što je trebalo biti humorističan tekst pretvorilo u filozofsko bodrenje. Okej, mene se stvarno ne smije ostavljati samu. Hitno trebam van.
Ostavi komentar