Mjesec dana nakon završenog Svjetskog juniorskog prvenstva u taekwondou s reprezentativcima Hrvatske Lukom Kvaternikom i Majom Srhoj razgovarali smo o nastupu na tom turniru i njihovim svakodnevnim izazovima u školi i na treningu. Luka Kvaternik ostvario je odličan uspjeh pobijedivši predstavnika Cipra u prvoj borbi, no u idućoj ga je borbi zaustavio predstavnik Italije. Za razliku od Luke, Maja na čitavom natjecanju nije izgubila niti jednu rundu u svih šest mečeva te je osvojila jedino zlato za Hrvatsku na tome turniru.
NAPISALI: Luka Kvaternik, Tomislav Matešan, Josip Brkljačić, Roko Matić, 1.a
Kako je trema utjecala na vaš nastup na ovom turniru i na koji ste je način pokušali kontrolirati?
Maja: Ujutro kad sam se probudila, imala sam stvarno dobar osjećaj i od samog sam početka vjerovala u sebe. Međutim, večer prije imala sam poveću tremu. Kako bih se smirila, legla sam i samo zamišljala sebe kako trčim sa zastavom. Govorila sam si da sve ono što sam dosad radila na treninzima sutra mogu i moram pokazati. Na dan borbe trema nije bila ni približna onoj od večeri prije, ali je i dalje bila prisutna. Povećavala se sa svakom novom borbom prema finalu, ali mi je svaka pobjeda donosila i sve više samopouzdanja.
Luka: Trema je značajno utjecala na moj nastup i prilično me blokirala. Nakon toliko priprema, mukotrpnog treninga i uloženog truda, izaći i napokon pokazati što znaš stvarno je stresno, pogotovo zato što mi je ovo bilo prvo veliko natjecanje.
Koliku je ulogu u vašim nastupima imala mentalna, a koliku fizička snaga? Čini se da u individualnom sportu jedno bez drugog ne ide.
Maja: U sportu općenito, a pogotovo u individualnom kao što je taekwondo, mentalna i fizička snaga su ključne. Naravno, bez ikakve fizičke snage i pripreme ne možeš pobijediti, ali ako sportaš nije mentalno spreman i stopostotno koncentriran na svoj cilj, sva fizička snaga ovoga svijeta postaje uzaludna.
Luka: U mojem nastupu mislim da je fizička snaga bila presudna, više nego nego mentaln. Nakon prve ozljede, zaustavljanja na samom ulazu, prepiranja sa sucima te odlaska liječniku, mentalno sam stvarno bio u potpunom kaosu. Unatoč tome, mislim da nisam ipak ni fizički mogao pobijediti svojeg protivnika.
Je li bilo navijanja s tribina i može li publika preokrenuti meč?
Luka: Iskreno, prvog dana natjecanja nije bilo baš puno navijanja, a i ono malo što ga je bilo, u onom mojem mentalnom kaosu nije mi previše pomoglo.
Maja: Meni je značilo sve. To me guralo naprijed kad je bilo najteže.
Kada biste mogli vratiti vrijeme, što biste promijenili na turniru?
Maja: Iako je u borbama bilo par grešaka, turnir je prošao baš onako kako sam ga zamislila. Ne bih mijenjala apsolutno ništa jer sam dobila ono po što sam došla.
Luka: Definitivno bih promijenio pristup natjecanju. Mislim da sam svemu ovome pristupio olako i da se nisam dovoljno dobro pripremio. Uz to, više bih se potrudio u toj drugoj borbi jer vjerujem da sam, unatoč svim ozljedama, mogao proći puno bolje.
Čega vam se najteže odreći za takve sportske uspjehe?
Maja: Kava i izlazaka nakon škole. Zbog gustog rasporeda treninga i učenja nekad jednostavno fizički ne stignem van s društvom, pogotovo ako se slobodno vrijeme poklopi s terminom treninga. Sretna sam što imam prijatelje koji me potpuno razumiju i ne zamjeraju mi što često nisam tu.
Luka: Meni najteže pada gubitak slobodnog vremena. Tijekom tjedna, a posebno u tjednima kada ima dosta ispita, uopće nemam vremena za svoje hobije, poput sviranja gitare ili skladanja glazbe, što me inače veseli i opušta, a nemam vremena ni za druženje s prijateljima i rodbinom.
Nakon pustih borbi i šušura na natjecanju kako je izgledao vaš povratak u školu? Kako balansirate školu i taekwondo?
Maja: Povratak je bio sve samo ne lagan. Dočekale su me brojne nadoknade i zaostaci. Srećom, profesori su mi izašli u susret da mi barem malo olakšaju povratak. Jako je teško balansirati školu i profesionalni sport, ali uz dobru organizaciju i podršku obitelji i prijatelja, bude barem malo lakše.
Luka: Moj povratak je bio prilično brutalan i vrlo zahtjevan. Bilo je toliko ispita i usmenih provjera da, unatoč tome što sam doslovno cijele dane provodio učeći, neke predmete jednostavno nisam stigao ni otvoriti. To me nekoliko puta zateklo potpuno nespremnog. Najgora je bila povijest; profesorica me ispitala upravo u takvom trenutku, što je, očekivano, rezultiralo nedovoljnom ocjenom. Inače mi je tijekom godine lako balansirati školu i treninge, iako treniram svaki dan. Problemi nastaju isključivo kada se poklope natjecanja i školske obaveze, a u mojem se slučaju pokazalo da profesori nemaju uvijek razumijevanja za izostanak.
Koji su vaši daljnji planovi, u sportu i u životu?
Maja: Moji daljnji sportski planovi su, naravno, Olimpijske igre. Želim se nastaviti razvijati i poboljšavati kao sportašica, ali i kao osoba. Što se tiče života izvan dvorane, cilj mi je završiti srednju školu, upisati željeni fakultet i jednostavno uživati u životu.
Luka: U sportu mi je prvi plan spuštanje u nižu težinsku kategoriju i osvajanje Europskog prvenstva 2027. godine. Nakon toga, svakako ću se pokušati plasirati na Olimpijske igre, bilo 2028. ili 2032. godine. Što se tiče privatnog života, primarni mi je cilj vratiti se sviranju gitare, ali i više se posvetiti fizici, koja mi je postala nova velika ljubav. Plan mi je ostvariti što bolji rezultat na državnom natjecanju iz fizike iduće godine.
Bilo je pravo zadovoljstvo čuti iskrena razmišljanja dvoje mladih ljudi koji, unatoč svim odricanjima i umoru, ne odustaju od svojih snova. Maji i Luki od srca zahvaljujemo na izdvojenom vremenu i ugodnom razgovoru, a u budućnosti im želimo puno uspjeha, kako na tatamiju, tako i u školskim klupama.
Leave a Reply