SVIJET U KOJEM ŽIVIMO

NAPISALI: Petra Jozefina Šimić, Mia Filipović, Jerko Erceg i Roko Bojanić, 3.a

Svijet u kojem živimo mogao bi se opisati kao igra lutrije u kojoj prvi broj na kartici predstavlja mjesto rođenja. Ako ste se rodili u Palestini, Nigeriji, Jemenu ili na drugim mjestima gdje se aktivno provodi genocid, velika je šansa da vaše djetinjstvo uopće neće ni započeti, a već ćete beživotno ležati na rukama svoje majke zbog ideala i novčanika nekih ljudi iz raznih fotelja koji ne mogu pojmiti surovu stvarnost rata.

Uz pretpostavku da ste kao prvi broj izvukli Hrvatsku kao mjesto rođenja, vaš drugi broj predstavljaju vaši roditelji. To je broj koji je vrlo bitan za rast i razvoj osobe, no u Hrvatskoj je uobičajena pojava da otac fizički zlostavlja majku i/ili ima problema s alkoholom. Taj broj, osim toga što neke može u početku osuditi na propast, također može neke predispozirati za uspjeh, ali ne brižnošću ili posvećenošću roditelja djetetu, nego određenim članskim iskaznicama. Uz njih djeca odmalena uče od roditelja da se sve može lako riješiti „preko veze“ i da se u životu nije bitno potruditi za primjerice, višu poziciju na poslu (ili ikakvu poziciju), nego uskočiti na vlak zvan „Nepotizam“ i glatko se voziti do kraja. Također ćemo pretpostaviti da ste se rodili u funkcionalnoj obitelji. Kako odrastate i prolazite kroz djetinjstvo, tako dolazite do adolescencije koja vas formira kao osobu i u kojoj se upoznajete sa svijetom i društvom oko sebe.

Treći broj na ovoj kartici vaša je seksualna orijentacija. U adolescenciji osoba doživljava prve ljubavi, ali ako ste se slučajno rodili kao homoseksualna osoba, budite spremni da ćete u Hrvatskoj doživjeti svakodnevno ponižavanje, ali ni fizičko nasilje neće biti isključeno. Homofobija i ksenofobija svakodnevne su pojave u Hrvatskoj koje rijetko tko osuđuje te se dosta ljudi ponaša homofobično pod paravanom religije, iako ne znaju da se njihova religija temelji na ljubavi i prihvaćanju.

Četvrti broj na ovoj kartici predstavljaju osobni stavovi. Ako se zalažete za jednaka prava muškaraca i žena, ako niste „’Rvatina“ koja mrzi sve što nije hrvatsko ili ako slučajno kažete nešto protiv nečijeg najdražeg zlatnog teleta, vrlo lako ćete se naći na meti već spomenutih ljudi kojima je fizički obračun sasvim normalna pojava i jedini način na koji mogu riješiti nesuglasice.

Ako vam se posrećilo i sva četiri broja su vam izvučena, nemojte gajiti nadu za peti. Peti dolazi dosta kasnije od ostalih, a to je mirovina. U Hrvatskoj, nakon što ste odradili svojih 40 godina, možete se „opustiti“ uz skupljanje boca iz kontejnera zato što vam mirovina neće ni približno biti dovoljna za dostojanstven život. Taj novac, koji bi vam možda omogućio ugodan završetak vašeg života, u Hrvatskoj je očito nekome u fotelji potrebniji za novi BMW s kojim se može ponašati kao da pravila i propisi na cesti ne postoje jer su ipak već na drugom broju dobili jackpot, pa im se ni za prometnu nesreću sa smrtnim ishodom neće suditi.

Vrijedi li u ovom svijetu uplatiti listić, ostavljamo vam da sudite prema vlastitoj savjesti. Na kraju bismo malo preformulirali Danteov citat i rekli „Ostavite svu nadu, vi koji uplatite.“

Ako prihvatimo da je sve ovo što je napisano istina, a jest, postavlja se pitanje: zašto bi itko normalan uopće htio ostati u toj igri? Zašto ne baciti listić i reći: hvala, ne igram? Odgovor je jednostavan, a opet užasno težak: zato što onog trenutka kad odustaneš, ovi iz fotelja pobjeđuju s rezultatom 10:0. Njima i odgovara da mi mislimo kako je sve slučajnost i kako su brojevi već izvučeni. Njihov najveći jackpot nije onaj BMW, nego naša apatija.

Pozitivna strana ovog svijeta nije u tome što će sustav odjednom postati pošten. Neće. Pozitivna strana je u „kvaru na stroju“. Taj kvar smo mi. Mi smo generacija koja prvi put u povijesti može vidjeti kroz njihove kartice i brojeve. Imamo pristup informacijama koje su oni godinama skrivali iza religije, tradicije ili izjava poput „tako je to oduvijek bilo“. Naša moć je u tome što možemo odbiti biti „drugi broj“. Možemo odlučiti da nas roditelji, članske iskaznice ili bilo tko ne definiraju kao osobe, nego da sami sebi ispišemo brojeve koje želimo.

Postoji neka luda sloboda u tome kad shvatiš da je sustav oslabio. To znači da ga ne moraš popravljati, nego ga možeš jednostavno ignorirati i graditi svoj svijet sa strane. Vidim oko sebe ljude koji ne čekaju da im netko iz fotelje dopusti živjeti. Vidim ekipu koja se drži skupa, koja pomaže onima što su u startu „popušili“ na toj lutriji i kojoj ne trebaju lažne priče da bi znali što je ispravno.

Zato, iako je prvi dio završen onim mračnim citatom, sad ćemo ga okrenuti. Možda bi prava poruka trebala biti: „Digni ruke od onoga što oni žele od tebe, ali ne odustaj od samoga sebe.“ Vrijedi uplatiti listić, ali ne da bi igrao po njihovim pravilima, nego da bi im ga spalio pred očima i pokazao da tvoj život nema cijenu koju oni mogu isplatiti.

Jackpot nije u novčaniku, nego u činjenici da te nisu uspjeli slomiti i pretvoriti u još jednu kopiju sebe.